Piše: Lea Leani
Imam prijateljicu koja je izuzetno dobra osoba. Volimo slične aktivnosti. Ponekad zna da bude naporna kada nešto zacrta i onda se plašim da ću je povrijediti ako je odbijem.
Nekad sam pristajala, zapravo nisam umjela da se snađem, podsvjesno sam znala da bi trebalo da kažem ne, ali uvijek sam činila ono što je njoj važno.
I kasnije sam se osjećala loše.
A onda sam naučila da kažem NE. Jedno lijepo, kulturno, ali veliko NE.
I ne, nisam to mogla odjedanput. Potrebno je mnogo vježbe da bi se reklo jedno obično NE.
A tu je i osjećaj krivice koji te prati (barem u početku).
Nekako sam se plašila da će ti ljudi kojima odbijam pomoći, nekog drugog dana okrenuti meni leđa.
A onda sam shvatila da će mi u principu neki prijatelji okrenuti leđa kako god da učinim, samo je pitanje vremena.
Činiš, činiš... a onda jednom ne učiniš i sve što si činio do tada pada u vodu, ili kad prestane da im treba više to tvoje činjenje, tako da je u suštini svejedno.
Možda je i bolje prije da okrenu leđa nego u trenutku kad mi to zaista bude teško padalo.
Osim toga, ništa se ne može graditi na strahu, može samo na uzajamnom prijateljstvu i ljubavi prema drugom čovjeku.
Sada kada mi se nešto ne radi i shvatim da je protiv mojih principa, da idem protiv sebe, odmah kažem NE.
I to ne je NE.
Ako druga osoba krene da mi nabacuje krivicu, okrenem se i odem.
Kad su u tom modu nesvjesnog okrivljavanja, tu ne vrijedi ostati i raspravljati se.
Jer tada će te zasigurno povući dolje.
Kad se okreneš i odeš, drugi put neće prebacivati krivicu, a ako i dalje prebacuju opet se okreni i drugi put, ali prije toga reci da stojiš iza svoje riječi i da ne voliš kad ti neko govori šta da radiš.
Poznajem ljude koji zahtjeve drugih ljudi ispunjavaju bez pogovora, a kada osjete iscrpljenost zbog stalnog ispunjavanja tuđih prohtjeva ili nezadovoljstvo zbog načina kako drugi postupaju prema njima, ne znaju tome da stanu na put.
Takve osobe žele ljubav do te mjere da ih je strah da odbiju zahtjeve drugih, plaše se odbacivanja zbog slabe procjene, imaju strah da će ih drugi smatrati sebičnim.
Nerijetko ovakve osobe imaju strah da će jednim „Ne“ povrijediti drugu osobu ili pak sebe.
Ustupci su nekada potrebni ali je važno, mnogo važno postaviti granicu.
Znam o čemu pričam, bila sam takva ranije, davala se na uštrb svog mira.
Poslije sam vježbala da to moje NE ne bude praćeno razdirućom grižom savjesti i nečim neimenovanim koje me je cijelu preplavljivalo.
Kada sam to sredila, NE je dolazilo mnogo lakše.
Mislim da većem broju ljudi fali odlučnost i sposobnost da jasno stave do znanja da su ipak sami sebi na prvom mjestu.
I nemojte misliti da ste zbog toga sebični.
Vrlo vjerovatno da drugi ni ne misle na vaše potrebe ako traže da uradite nešto što vam ne odgovara u datom trenutku.
Svaki čovjek treba da je slobodan da radi šta hoće i šta želi.
Ko smo mi da ga lišimo slobode, i mentalne i fizičke, u našu korist? Riječ NE je jako moćna.
Ne samo da ti uštedi vrijeme, nego i novac, energiju i plus ispadneš iskren prema sebi- što je najvažnije!
Zato nemojte imati stalno pognutu glavu i ponekad jednostavno kažite NE!
(Autorka je književnica)